Predstavljamo najbolje literarne radove prijavljene na natječaj u sklopu projekta "Malo pridonosim, puno dobivam" prema odabiru žirija koji čine:
- Marinko Krmpotić, novinar Novog lista
- Tihana Hrg, Odsjek za kroatistiku, Filozofski fakultet u Rijeci
- Indira Rački Joskić, ravnateljica Gradske knjižnice Janet Majnarich, Delnice
- Nataša Volf Pleše, knjižničarka, ŽTŠ Moravice
predsjednici povjerenstva: Jasminka Lisac, prof. hrvatskog jezika, savjetnica, Srednja škola Delnice i Davor Pleše, prof. engleskog jezika, mentor, Srednja škola Delnice
- Marinko Krmpotić, novinar Novog lista
- Tihana Hrg, Odsjek za kroatistiku, Filozofski fakultet u Rijeci
- Indira Rački Joskić, ravnateljica Gradske knjižnice Janet Majnarich, Delnice
- Nataša Volf Pleše, knjižničarka, ŽTŠ Moravice
predsjednici povjerenstva: Jasminka Lisac, prof. hrvatskog jezika, savjetnica, Srednja škola Delnice i Davor Pleše, prof. engleskog jezika, mentor, Srednja škola Delnice
More, tata i ja
U bijegu od stvarnosti moj tata i ja
odlazili smo u uvalicu što su je strme stijene skrivale
i slušali što nam more zbori.
Ponekad se mrštilo, udaralo o hridi,
ali koliko god nemirno bilo,
uvijek je znalo što reći, kako nas utješiti.
More nam je bilo bolji prijatelj od svih onih bezličnih lica
što su bila svakodnevno prisutna u našim životima.
Sjedili bismo tako, u miru,
slušajući more
kako nam govori…
Divili bismo se njegovoj ljepoti
dok se pod okriljem sunca polagano smiješilo.
Da, more!
Toliko rana, a ono je svaku zakrpati znalo...
Kad bih barem i ja njemu mogla tako pomoći!
Kad bih barem mogla otkloniti ono što ga truje,
kvari njegovu ljepotu, čini ga uzburkanim!
Kad bih barem mogla osvijestiti ona bezizražajna, prazna lica
o njegovoj ljepoti…
Mislim da će jednom biti prekasno,
stoga moram krenuti,
iz uvalice u bijeli svijet,
da otvorim oči koje su zatvorene
i pružim modru ruku ljubavi
svojemu prijatelju – moru.
1. nagrada: Petra Terzić, 4. razred, mentorica Magdalena Mrčela, II. gimnazija Split
U bijegu od stvarnosti moj tata i ja
odlazili smo u uvalicu što su je strme stijene skrivale
i slušali što nam more zbori.
Ponekad se mrštilo, udaralo o hridi,
ali koliko god nemirno bilo,
uvijek je znalo što reći, kako nas utješiti.
More nam je bilo bolji prijatelj od svih onih bezličnih lica
što su bila svakodnevno prisutna u našim životima.
Sjedili bismo tako, u miru,
slušajući more
kako nam govori…
Divili bismo se njegovoj ljepoti
dok se pod okriljem sunca polagano smiješilo.
Da, more!
Toliko rana, a ono je svaku zakrpati znalo...
Kad bih barem i ja njemu mogla tako pomoći!
Kad bih barem mogla otkloniti ono što ga truje,
kvari njegovu ljepotu, čini ga uzburkanim!
Kad bih barem mogla osvijestiti ona bezizražajna, prazna lica
o njegovoj ljepoti…
Mislim da će jednom biti prekasno,
stoga moram krenuti,
iz uvalice u bijeli svijet,
da otvorim oči koje su zatvorene
i pružim modru ruku ljubavi
svojemu prijatelju – moru.
1. nagrada: Petra Terzić, 4. razred, mentorica Magdalena Mrčela, II. gimnazija Split
Moje more
More liči, more spašava…
Kad ne znaš šta raditi,
kad ti je glava opterećena,
kad je sve oko tebe sivo,
plava boja i modri miris mora
vraćaju u život.
Čak i zimi, dok te hladnoća
kao smrt hvata – more grije.
A ljeti, kad je vruće,
kad sunce prži užežene glave,
tu je more da te ohladi
i riješi sve probleme.
Ono guši buku svijeta,
zaplivati, zaroniti, plutati na pučini…
Utišat će tmurne misli života.
More liči, more spašava…
2. nagrada: Paula Puhalović, 4. razred, mentorica Magdalena Mrčela, II. gimnazija Split
More liči, more spašava…
Kad ne znaš šta raditi,
kad ti je glava opterećena,
kad je sve oko tebe sivo,
plava boja i modri miris mora
vraćaju u život.
Čak i zimi, dok te hladnoća
kao smrt hvata – more grije.
A ljeti, kad je vruće,
kad sunce prži užežene glave,
tu je more da te ohladi
i riješi sve probleme.
Ono guši buku svijeta,
zaplivati, zaroniti, plutati na pučini…
Utišat će tmurne misli života.
More liči, more spašava…
2. nagrada: Paula Puhalović, 4. razred, mentorica Magdalena Mrčela, II. gimnazija Split
Uljezi u utrobi majke
Nekada davno, svijet je bio drugačiji. Blistavi slapovi padali su s visokih stijena, rijeke su se uvijale poput mističnih, plavih poskoka kroz doline, a zrak je nosio miris kiše i zemlje. Duboko ispod površine, skrivena od ljudskih očiju, zlatna jezgra kucala je ritmično, kao srce svijeta. Živahan duh plesao je kroz krošnje šuma, šapćući žar grijao je noći, a kosti svijeta čvrsto su držale sve što je hodalo, gmizalo i letjelo. Sve je bilo u ravnoteži. Ali tada su došli oni. Samo-okrunjene zvijeri, čudovišta u ljudskoj koži. Gladni više nego što su mogli progutati, moćniji nego što bijaše spremni podnijeti. U početku, priroda ih je promatrala u tišini, pustila im da kroče njezinim blistavim stazama, da piju njezinu vodu, da se griju uz njezine plamenove. No, oni nisu stali. Njihove ruke nisu znale granice, njihova pohlepa bila je bez dna.
Tekuće srebro bilo je prva žrtva. Rijeke, nekoć prozirne poput stakla, postale su tamne, otrovne. Ljudi su gradili svoje gradove uz obale, crpili ih dok nisu presušile, punili ih otpadom dok nisu ugušile same sebe. Nebo je sve rjeđe plakalo, rijeke su tonule u suho tlo, a nitko nije slušao urlik vode dok je nestajala iz svijeta. Zatim je užareni duh podivljao. Ljudi su ga uzimali, zatvarali u kaveze, palili svijet njegovim dodirom, ali nisu znali kada stati. Šume, nekoć očaravajuće i tajanstvene, gorjele su bez prestanka, prekrivajući nebo sivim plaštem, gušeći svijet dimom. Šapćući žar više nije grijao, već je počeo gutati. Plesni šapat, nekoć nevidljiv, ali nježan, sada je bio težak i otrovan. Zrak, koji je nosio mirise proljeća i kiše, sada je bio zasićen prašinom i pepelom, ležeći nad zemljom poput neprobojne zavjese. Neopipljivi zagrljaj više nije bio utjeha – sada je bio kazna. Ljudi su udisali vlastitu propast, ne znajući kada je zrak prestao biti njihov drugar. A onda su kosti svijeta počele pucati. Ljudi su kopali duboko, trgali komade zemlje iz njezina srca, rušili šume i poravnavali planine u potrazi za zlatom koje nikada nisu pronašli. Prijestolje titana, nekada čvrsto i ponosno, sada je bilo samo srušeni dvorac, bez života, bez snage. Zemlja je bila prazna, iscrpljena, ogoljena do bola. I tako su se četiri sile borile, ali ne protiv ljudi. Borile su se za vlastiti život, za ono što su nekoć bile. Voda se povukla, vatra se izmakla kontroli, zrak se pretvorio u nevidljiv otrov, a zemlja je prestala davati plodove. Ljudi su mislili da su pobijedili, ali nisu shvaćali da su ostali sami na spaljenoj zemlji, pod nebesima bez svjetlosti, u svijetu koji ih više nije želio.
Danas, svijet šuti. Vene svijeta presušile su, ostavivši samo pukotine u zaboravljenoj zemlji. Šapćući žar više ne grije – samo s vremena na vrijeme plamene oluje prođu kroz puste gradove, kao da traže one koji su mu ukrali snagu. Neopipljivi zagrljaj sada guši sve što se kreće, a prijestolje titana postalo je prašina koju raznose vjetrovi. Ali čudovišta nisu nestala. Još uvijek lutaju među ruševinama, žive u sjeni onoga što su stvorili, pokušavajući pronaći toplinu u svijetu koji su sami ohladili. No, svijet više ne sluša njihove molbe. Samo šuti, poput starog sjećanja koje blijedi, ali nikada ne nestaje u potpunosti.
3. nagrada: Laura Hajdarović, 1.b razred, mentorica Marina Trstenjak Petran, Srednja škola Čakovec
Nekada davno, svijet je bio drugačiji. Blistavi slapovi padali su s visokih stijena, rijeke su se uvijale poput mističnih, plavih poskoka kroz doline, a zrak je nosio miris kiše i zemlje. Duboko ispod površine, skrivena od ljudskih očiju, zlatna jezgra kucala je ritmično, kao srce svijeta. Živahan duh plesao je kroz krošnje šuma, šapćući žar grijao je noći, a kosti svijeta čvrsto su držale sve što je hodalo, gmizalo i letjelo. Sve je bilo u ravnoteži. Ali tada su došli oni. Samo-okrunjene zvijeri, čudovišta u ljudskoj koži. Gladni više nego što su mogli progutati, moćniji nego što bijaše spremni podnijeti. U početku, priroda ih je promatrala u tišini, pustila im da kroče njezinim blistavim stazama, da piju njezinu vodu, da se griju uz njezine plamenove. No, oni nisu stali. Njihove ruke nisu znale granice, njihova pohlepa bila je bez dna.
Tekuće srebro bilo je prva žrtva. Rijeke, nekoć prozirne poput stakla, postale su tamne, otrovne. Ljudi su gradili svoje gradove uz obale, crpili ih dok nisu presušile, punili ih otpadom dok nisu ugušile same sebe. Nebo je sve rjeđe plakalo, rijeke su tonule u suho tlo, a nitko nije slušao urlik vode dok je nestajala iz svijeta. Zatim je užareni duh podivljao. Ljudi su ga uzimali, zatvarali u kaveze, palili svijet njegovim dodirom, ali nisu znali kada stati. Šume, nekoć očaravajuće i tajanstvene, gorjele su bez prestanka, prekrivajući nebo sivim plaštem, gušeći svijet dimom. Šapćući žar više nije grijao, već je počeo gutati. Plesni šapat, nekoć nevidljiv, ali nježan, sada je bio težak i otrovan. Zrak, koji je nosio mirise proljeća i kiše, sada je bio zasićen prašinom i pepelom, ležeći nad zemljom poput neprobojne zavjese. Neopipljivi zagrljaj više nije bio utjeha – sada je bio kazna. Ljudi su udisali vlastitu propast, ne znajući kada je zrak prestao biti njihov drugar. A onda su kosti svijeta počele pucati. Ljudi su kopali duboko, trgali komade zemlje iz njezina srca, rušili šume i poravnavali planine u potrazi za zlatom koje nikada nisu pronašli. Prijestolje titana, nekada čvrsto i ponosno, sada je bilo samo srušeni dvorac, bez života, bez snage. Zemlja je bila prazna, iscrpljena, ogoljena do bola. I tako su se četiri sile borile, ali ne protiv ljudi. Borile su se za vlastiti život, za ono što su nekoć bile. Voda se povukla, vatra se izmakla kontroli, zrak se pretvorio u nevidljiv otrov, a zemlja je prestala davati plodove. Ljudi su mislili da su pobijedili, ali nisu shvaćali da su ostali sami na spaljenoj zemlji, pod nebesima bez svjetlosti, u svijetu koji ih više nije želio.
Danas, svijet šuti. Vene svijeta presušile su, ostavivši samo pukotine u zaboravljenoj zemlji. Šapćući žar više ne grije – samo s vremena na vrijeme plamene oluje prođu kroz puste gradove, kao da traže one koji su mu ukrali snagu. Neopipljivi zagrljaj sada guši sve što se kreće, a prijestolje titana postalo je prašina koju raznose vjetrovi. Ali čudovišta nisu nestala. Još uvijek lutaju među ruševinama, žive u sjeni onoga što su stvorili, pokušavajući pronaći toplinu u svijetu koji su sami ohladili. No, svijet više ne sluša njihove molbe. Samo šuti, poput starog sjećanja koje blijedi, ali nikada ne nestaje u potpunosti.
3. nagrada: Laura Hajdarović, 1.b razred, mentorica Marina Trstenjak Petran, Srednja škola Čakovec
Najbolji rad na razini škole
Čista voda - izvor života
Kap po kap iz srca tla,
izvire voda što svijet spašava.
Snažna nit puna života,
svom svojom snagom sjaji.
Čista voda je zemljin zlatni dar,
kao šapat je tiha ili bučna kao grom.
Teče kroz kamen, šumi kroz šumu,
u njoj se rađa snaga i slava.
Bez nje nema ni cvijeta, ni ptica, ni biljka
bez čiste vode nema života.
Tajna potoka, zrcalo rijeke
kap po kap - dar je za sve ljude.
Zato je voli, poštuj i štiti,
neka se za nas i sutra zlati.
Čista voda kad teče svuda,
na zemlji vlada mir i sloboda.
Katja Kauzlarić, 1.a razred, mentorica Iva Kezele
Kap po kap iz srca tla,
izvire voda što svijet spašava.
Snažna nit puna života,
svom svojom snagom sjaji.
Čista voda je zemljin zlatni dar,
kao šapat je tiha ili bučna kao grom.
Teče kroz kamen, šumi kroz šumu,
u njoj se rađa snaga i slava.
Bez nje nema ni cvijeta, ni ptica, ni biljka
bez čiste vode nema života.
Tajna potoka, zrcalo rijeke
kap po kap - dar je za sve ljude.
Zato je voli, poštuj i štiti,
neka se za nas i sutra zlati.
Čista voda kad teče svuda,
na zemlji vlada mir i sloboda.
Katja Kauzlarić, 1.a razred, mentorica Iva Kezele
