Predstavljamo najbolje literarne radove prijavljene na natječaj u sklopu projekta "Malo pridonosim, puno dobivam" prema odabiru žirija koji čine:
- Vlasta Baštijan, prof. filozofije, Prirodoslovna i grafička škola Rijeka
- Tihana Hrg, asistentica Filozofskog fakulteta u Rijeci, Odsjek za kroatistiku
- Indira Rački Joskić, ravnateljica Gradske knjižnice Janet Majnarich, Delnice
- Nataša Volf Pleše, knjižničarka, ŽTŠ Moravice
predsjednica povjerenstva: Jasminka Lisac, prof. hrvatskog jezika, savjetnica, Srednja škola Delnice
- Vlasta Baštijan, prof. filozofije, Prirodoslovna i grafička škola Rijeka
- Tihana Hrg, asistentica Filozofskog fakulteta u Rijeci, Odsjek za kroatistiku
- Indira Rački Joskić, ravnateljica Gradske knjižnice Janet Majnarich, Delnice
- Nataša Volf Pleše, knjižničarka, ŽTŠ Moravice
predsjednica povjerenstva: Jasminka Lisac, prof. hrvatskog jezika, savjetnica, Srednja škola Delnice
Voda
Bistra k'o svjetlina bez boje.
U njoj se prljavi čiste,
žedni napajaju,
lijepi traže svoj odraz.
A meni je voda samo voda.
Najobičnija molekula, H2O.
Jedna mi je osoba jednom prilikom rekla
da nastavim snimati vodu
kad god mi se pruži prilika.
Nisam shvatila zašto.
Ali vrijeme je objasnilo.
Možda je mislila na ljude.
Jer ljudi, kao i voda u bujnom koritu,
dolaze,
zastanu,
prolaze,
nestaju.
Iščezavaju u nepoznato.
Vidiš ih jednom i
'ko zna kada opet?
'ko zna kada?
U kakvom obliku?
Voda je mitološki topos
gdje se nestvarno stvara,
nastaje,
živi,
obitava,
a stvarno se ne vidi.
Voda je samo
prolaznost,
bistrost,
prozirnost,
dubina,
nepreglednost,
nepredvidivost,
kraj.
Ako je takneš,
neće biti mirna,
ako baciš grumen blata,
neće biti čista,
a zaustaviti je ne možeš.
U plus beskonačno cirkulira,
prolazi,
teče,
ruši,
uništava,
ponire
i završi negdje.
Negdje daleko,
u nepoznatom.
U daljini je čuješ,
u blizini ne vidiš.
S njom živiš,
bez nje umireš.
A ona samo teče.
Teče i sve sa sobom nosi.
Molekule brojne, kapljice i bujice,
Atome i prizme svih živih života.
I ne govori,
šuti.
Trpi.
Teče.
Nečujno.
Ali čuješ je.
Odlazi.
Ne stagnira.
Uvijek cirkulira.
I uvijek ide.
Bez traga.
Bez glasa.
Bez posljednjeg pozdrava.
Kao i neki ljudi.
Panta rei.
A samo je voda.
1. nagrada: Mia Milković, 3. razred, II. gimnazija Split, mentor Magdalena Mrčela
Bistra k'o svjetlina bez boje.
U njoj se prljavi čiste,
žedni napajaju,
lijepi traže svoj odraz.
A meni je voda samo voda.
Najobičnija molekula, H2O.
Jedna mi je osoba jednom prilikom rekla
da nastavim snimati vodu
kad god mi se pruži prilika.
Nisam shvatila zašto.
Ali vrijeme je objasnilo.
Možda je mislila na ljude.
Jer ljudi, kao i voda u bujnom koritu,
dolaze,
zastanu,
prolaze,
nestaju.
Iščezavaju u nepoznato.
Vidiš ih jednom i
'ko zna kada opet?
'ko zna kada?
U kakvom obliku?
Voda je mitološki topos
gdje se nestvarno stvara,
nastaje,
živi,
obitava,
a stvarno se ne vidi.
Voda je samo
prolaznost,
bistrost,
prozirnost,
dubina,
nepreglednost,
nepredvidivost,
kraj.
Ako je takneš,
neće biti mirna,
ako baciš grumen blata,
neće biti čista,
a zaustaviti je ne možeš.
U plus beskonačno cirkulira,
prolazi,
teče,
ruši,
uništava,
ponire
i završi negdje.
Negdje daleko,
u nepoznatom.
U daljini je čuješ,
u blizini ne vidiš.
S njom živiš,
bez nje umireš.
A ona samo teče.
Teče i sve sa sobom nosi.
Molekule brojne, kapljice i bujice,
Atome i prizme svih živih života.
I ne govori,
šuti.
Trpi.
Teče.
Nečujno.
Ali čuješ je.
Odlazi.
Ne stagnira.
Uvijek cirkulira.
I uvijek ide.
Bez traga.
Bez glasa.
Bez posljednjeg pozdrava.
Kao i neki ljudi.
Panta rei.
A samo je voda.
1. nagrada: Mia Milković, 3. razred, II. gimnazija Split, mentor Magdalena Mrčela
Ukradena budućnost
Sjedeći na terasi, pogledom punim tuge promatrao je izblijedjele boje sutona.
Uzeo je više praznu nego punu kutiju te stavio tko zna koju cigaretu na svoje usne. Ruke su mu se tresle, a on stvarno nije znao zašto. Nije ga još trebala uhvatiti kriza.
Tako se smirivao, jedino je tako pronalazio mir u ova vremena na ovome svijetu.
Prije je pecao.
Pronalazio je mir u okruženju prirode, u uzimanju nečega što mu je priroda dala. Međutim, kada bi rastvorio ribu, sve je češće pronalazio plastiku u njezinoj utrobi. Primijetio je da su ribe počele skakati iz vode, bježati iz svoga jedinog staništa. Zadnje je zapazio jezoviti pomor riba što su beživotno plutale na površini rijeke, a te rijeke čovjek je uništio toliko da je istjerao sve prirodno iz njih.
Prije je pecao, više to ne radi.
Više ne gleda vodu, rijeke, mora na isti način. Kad ih pogleda, grize ga savjest.
Sa svoje terase imao je pogled na morsku obalu. Znao je šetati i kupiti stvari koje su doplutale na nju. Razmišljao je o putovanjima na mjesta s kojih je otpad došao, znao je da bi mogao proputovati cijeli svijet.
Vid mu se mutio, više nije vidio ni mora ni obale. Njegove ruke bile su hladne i znojne, ponovno su se tresle. Nevidljiva omča stezala mu je vrat. S mukom je pokušavao progutati dim. Sam mu je grkljan gorio.
Pronalazio je to smiješnim, ironičnim. Ako je itko znao što znači gorjeti, to je ta ista priroda koju toliko žališ, pomislio je.
Prezirao je tvornice koje onečišćuju vodu i zrak. Automobile koji ili zagađuju zrak ili podižu cijenu struje, neodgovorne ljude zbog čijih postupaka priroda pati. Dosta je toga prezirao.
Ali, znao je i da je puno lakše kriviti druge, nego samoga sebe.
Svima je bilo lakše staviti masku uplašenog i zabrinutog te se stopiti s ruljom, nego pogledati u oči gnjusnoj istini i priznati da si odgovoran i kriv.
Mada, on se više nije trudio stavljati masku, njemu su one izgubile smisao.
Razmišljao je o svemu lijepome što mu je svijet dao, ali to mu više nije bilo bitno jer su sve lijepe stvari ljudi pretvorili u sjećanje.
Stvarajući, istovremeno su razarali sve što je vrijedilo.
Što su ljudi svijetu dali? Ratove, pohode i progone, otopili su Zemljine sante, izlovili njezine životinje, a one koje nisu, protjerali su na listu ugroženih. Doveli su Zemlju do temperatura koje ne mogu podnijeti. Kuhaju se kao žabe u loncu i sami su si za to krivi.
Razmišljao je o svojim mlađim godinama. O godinama kada su im krali budućnost i kada je njegova generacija to gledala. Bili su glavni svjedoci vlastite smrti, a sada… sada nemaju drugog izbora već gledati sahranu cijeloga planeta.
Skrio bi se da može od sebe i od svijeta, u nekakvu sobicu, manju od sebe samoga, ali zna kamo god da ode, ne može pobjeći od stvarnosti.
Shvaća čovjek da je malen, a da je svaki njegov problem velik pa vrišti u noćno nebo.
Taj se isti čovjek Tebi jada, pun očajničke nade.
Jada se moleći da Ti živiš, a ne da preživljavaš od svoje mladosti.
Jada se nadajući da ti nisi on.
2. nagrada: Paula Šalić, 3. razred, Zdravstvena i veterinarska škola dr. Andrije Štampara Vinkovci, mentor Gordana Medić
Sjedeći na terasi, pogledom punim tuge promatrao je izblijedjele boje sutona.
Uzeo je više praznu nego punu kutiju te stavio tko zna koju cigaretu na svoje usne. Ruke su mu se tresle, a on stvarno nije znao zašto. Nije ga još trebala uhvatiti kriza.
Tako se smirivao, jedino je tako pronalazio mir u ova vremena na ovome svijetu.
Prije je pecao.
Pronalazio je mir u okruženju prirode, u uzimanju nečega što mu je priroda dala. Međutim, kada bi rastvorio ribu, sve je češće pronalazio plastiku u njezinoj utrobi. Primijetio je da su ribe počele skakati iz vode, bježati iz svoga jedinog staništa. Zadnje je zapazio jezoviti pomor riba što su beživotno plutale na površini rijeke, a te rijeke čovjek je uništio toliko da je istjerao sve prirodno iz njih.
Prije je pecao, više to ne radi.
Više ne gleda vodu, rijeke, mora na isti način. Kad ih pogleda, grize ga savjest.
Sa svoje terase imao je pogled na morsku obalu. Znao je šetati i kupiti stvari koje su doplutale na nju. Razmišljao je o putovanjima na mjesta s kojih je otpad došao, znao je da bi mogao proputovati cijeli svijet.
Vid mu se mutio, više nije vidio ni mora ni obale. Njegove ruke bile su hladne i znojne, ponovno su se tresle. Nevidljiva omča stezala mu je vrat. S mukom je pokušavao progutati dim. Sam mu je grkljan gorio.
Pronalazio je to smiješnim, ironičnim. Ako je itko znao što znači gorjeti, to je ta ista priroda koju toliko žališ, pomislio je.
Prezirao je tvornice koje onečišćuju vodu i zrak. Automobile koji ili zagađuju zrak ili podižu cijenu struje, neodgovorne ljude zbog čijih postupaka priroda pati. Dosta je toga prezirao.
Ali, znao je i da je puno lakše kriviti druge, nego samoga sebe.
Svima je bilo lakše staviti masku uplašenog i zabrinutog te se stopiti s ruljom, nego pogledati u oči gnjusnoj istini i priznati da si odgovoran i kriv.
Mada, on se više nije trudio stavljati masku, njemu su one izgubile smisao.
Razmišljao je o svemu lijepome što mu je svijet dao, ali to mu više nije bilo bitno jer su sve lijepe stvari ljudi pretvorili u sjećanje.
Stvarajući, istovremeno su razarali sve što je vrijedilo.
Što su ljudi svijetu dali? Ratove, pohode i progone, otopili su Zemljine sante, izlovili njezine životinje, a one koje nisu, protjerali su na listu ugroženih. Doveli su Zemlju do temperatura koje ne mogu podnijeti. Kuhaju se kao žabe u loncu i sami su si za to krivi.
Razmišljao je o svojim mlađim godinama. O godinama kada su im krali budućnost i kada je njegova generacija to gledala. Bili su glavni svjedoci vlastite smrti, a sada… sada nemaju drugog izbora već gledati sahranu cijeloga planeta.
Skrio bi se da može od sebe i od svijeta, u nekakvu sobicu, manju od sebe samoga, ali zna kamo god da ode, ne može pobjeći od stvarnosti.
Shvaća čovjek da je malen, a da je svaki njegov problem velik pa vrišti u noćno nebo.
Taj se isti čovjek Tebi jada, pun očajničke nade.
Jada se moleći da Ti živiš, a ne da preživljavaš od svoje mladosti.
Jada se nadajući da ti nisi on.
2. nagrada: Paula Šalić, 3. razred, Zdravstvena i veterinarska škola dr. Andrije Štampara Vinkovci, mentor Gordana Medić
Nerazgradivo smeće
Volio bih ležati u zagađenoj vodi
čekajući da mi se tijelo raspadne
i znati da će ovo jednom proći.
Volio bih poput uginule životinje
sklopiti svoje umorne oči.
S leđima u blatu, gledajući prema nebu
moji nokti zadnjom snagom drže se za stabljike uvela
cvijeća.
Sunce pada iza horizonta
i ljudi oko mene pitaju se kada ću shvatiti
da nikada u mojoj blizini neće cvasti sreća.
A pitam se i ja osjećaju li se svi ostaci
odbačenim poput mene,
prljavim poput mene.
I hoće li toplina novoga dana na kapcima
mojih očiju biti zadnje što ću osjetiti?
U tonovima narančaste i žute boje Zemlja se dan za danom
vrti.
I sve je uvijek isto.
I daleka je slutnja moje smrti.
3. nagrada: Phaidra De Becker, 1. razred, ŠPUR Rijeka, mentor Sandra Kovač
Volio bih ležati u zagađenoj vodi
čekajući da mi se tijelo raspadne
i znati da će ovo jednom proći.
Volio bih poput uginule životinje
sklopiti svoje umorne oči.
S leđima u blatu, gledajući prema nebu
moji nokti zadnjom snagom drže se za stabljike uvela
cvijeća.
Sunce pada iza horizonta
i ljudi oko mene pitaju se kada ću shvatiti
da nikada u mojoj blizini neće cvasti sreća.
A pitam se i ja osjećaju li se svi ostaci
odbačenim poput mene,
prljavim poput mene.
I hoće li toplina novoga dana na kapcima
mojih očiju biti zadnje što ću osjetiti?
U tonovima narančaste i žute boje Zemlja se dan za danom
vrti.
I sve je uvijek isto.
I daleka je slutnja moje smrti.
3. nagrada: Phaidra De Becker, 1. razred, ŠPUR Rijeka, mentor Sandra Kovač
Čuj prirodu, čojveče!
Zar ne vidiš kako nebriga uništava,
kako nestaje ljepota?
Na očigled nestaju šume i životinje,
nestaje život,
a ti šutiš i gledaš.
Bez namjera da se pomakneš,
zar ne osjećaš nelagodu i strah?
Zar ti nije žao
mora, rijeka i ravni?
Ne boli li te gubitak
životinja i raslinja?
Zar od svoje sebičnosti
ne gledaš u budućnost?
Promijeni se, čovječe,
skini te tamne naočale!
Pogledaj oko sebe,
osjeti zov i miris prirode!
Čuj njen vapaj i
pomozi joj!
Ona će se rascvjetati,
Ona će te prigrliti,
opet će ti dati ljeto i zimu.
I rodit će polja obiljem
i cvrkut ptica budit će te.
Poljubit ćeš tada Zemlju
jer će svojim obiljem
darovati tvoju dobrotu.
4. nagrada: Ivana Brkić, 3. razred, Medicinska škola Osijek, mentor Marina Pilj Tomić
Zar ne vidiš kako nebriga uništava,
kako nestaje ljepota?
Na očigled nestaju šume i životinje,
nestaje život,
a ti šutiš i gledaš.
Bez namjera da se pomakneš,
zar ne osjećaš nelagodu i strah?
Zar ti nije žao
mora, rijeka i ravni?
Ne boli li te gubitak
životinja i raslinja?
Zar od svoje sebičnosti
ne gledaš u budućnost?
Promijeni se, čovječe,
skini te tamne naočale!
Pogledaj oko sebe,
osjeti zov i miris prirode!
Čuj njen vapaj i
pomozi joj!
Ona će se rascvjetati,
Ona će te prigrliti,
opet će ti dati ljeto i zimu.
I rodit će polja obiljem
i cvrkut ptica budit će te.
Poljubit ćeš tada Zemlju
jer će svojim obiljem
darovati tvoju dobrotu.
4. nagrada: Ivana Brkić, 3. razred, Medicinska škola Osijek, mentor Marina Pilj Tomić
Kako pokrenuti pozitivne promjene u zaštiti okoliša
Utjecajni njemački filozof Arnold Schopenhauer rekao je kako je čovjek zemlju pretvorio u pakao za životinje. Nažalost, često ni ne razmišljamo kako svojim postupcima utječemo na bića s kojima dijelimo planet. Jednostavnije je misliti da smo kao ljudi dominantna vrsta i da bi nam se ostali trebali pokoravati. Time nastojimo opravdati svoje postupke kao prirodne i u skladu s očekivanjima. Kolektivna se svijest u posljednjim desetljećima uzdigla na mnogo višu razinu jer su pojedinci odlučili uzeti stvari u svoje ruke i udružiti se s misijom da pokušaju spasiti Zemlju. Unatoč tome, aktiviste se još uvijek smatra utopistima koji imaju nerealnu viziju o promjeni svijeta, a njihove metode mnogi bi opisali radikalnima. No, zapitajmo se. Je li zaista radikalno boriti se protiv klimatskih promjena, u rukama držeći natpise kojima se nastoji ljudima poslati jasna poruka, a to je da je situacija alarmantna, i ne učinimo li ubrzo nešto (bilo što) za očuvanje okoliša, prijeti nam potpuni kolaps? Je li radikalno boriti se protiv eksploatacije životinja koje svoj život često provode u skučenom kavezu samo kako bismo mi uživali u petominutnom obroku?
U ljudskoj je psihologiji da kao vrsta često smatramo da nije na nama da spašavamo stvari. Ipak su tu moćne organizacije koje bi se trebale boriti za očuvanje okoliša i životinja. Ustaljeno je mišljenje da mi kao pojedinci ne možemo doprinijeti kolektivnom boljitku. No, to je sasvim pogrešno uvjerenje. Naravno da bismo željeli vjerovati da nismo odgovorni za ono što se trenutno događa – klimatske promjene, onečišćenje zraka, krčenje šuma. No, živimo li zaista s mišlju da naše svakodnevne navike ne utječu na druge, znači da smo sebični priznati samima sebi istinu i uhvatiti se u koštac s vlastitim umom. Često smo skloni pokušati promijeniti druge, no zapitamo li se ikada što mi radimo za opće dobro? Možemo li uopće nešto učiniti da se situacija promijeni na bolje?
Posjedujemo veću moć negoli što mislimo. Odluči li svatko od nas promijeniti barem jednu naviku koja bi doprinijela boljoj budućnosti, ubrzo će se situacija početi mijenjati na globalnoj razini. Zamijenimo li za sunčanih dana automobil biciklom već smo učinili pozitivnu stvar i naš se ekološki otisak smanjuje. Kućanstvo svakodnevno stvara veliki otpad, no odvajanjem u posebne spremnike, recikliranjem i kompostiranjem doprinosimo da se sve ono što mi ne možemo iskoristiti ipak upotrijebi za nešto drugo. Nažalost, u Hrvatskoj još uvijek ne postoji zakonska regulativa kojom bi se obvezalo odvajanje otpada i recikliranje, zbog čega je problem zbrinjavanja otpada još uvijek vrlo aktualan. Osobito je to vidljivo na otocima koji nemaju organizirani prijevoz otpada te se on gomila na mjestima koja ugrožavaju normalan život građana. Ono na što ipak možemo utjecati namirnice su koje ćemo konzumirati. Smanjenje konzumacije mesa i mesnih prerađevina te ostalih namirnica animalnog porijekla može uvelike doprinijeti zaštiti okoliša. Naime, mesna i mliječna industrija zauzimaju najveći udio u zagađenju okoliša. Stočarstvo je zaslužno za 91% uništenja amazonske prašume koja proizvodi čak 20% svjetskog kisika! Nažalost, još uvijek su u manjini oni koji su odlučili promijeniti svoje prehrambene navike. Razlog tome je što se teško odreći užitka koji nam pružaju meso i mliječni proizvodi. Nerealno je očekivati da će svijet preko noći prestati konzumirati meso, no smatram da je veliki korak i ako barem dvaput tjedno pripremamo bezmesne obroke. Također, važno je osvijestiti koliko se hrane svakodnevno baca. Ponekad se dogodi da se preračunamo oko količine koju možemo pojesti, no u tom slučaju, hranu možemo sačuvati za drugi dan ili pak ju podijeliti. Enormne količine otpada stvaraju se i u tercijarnom sektoru, osobito u ugostiteljskim objektima (restoranima, hotelima i slično) te se hrana često ne zbrinjava pravilno. Razveselila me novost da se jedan međimurski hotel odlučio okrenuti ekološkom poslovanju i smanjiti količinu otpada tako da se primjerice kruh uopće ne baca, već se prerađuje u krušne mrvice, a ostaci voća i povrća te drugih namirnica koje se ne mogu ponovno iskoristiti stavljaju se u spremnike za kompostiranje i dobiveno se gnojivo prodaje lokalnim uzgajivačima. Time se potiče i kupnja namirnica iz lokalnog uzgoja, što je itekako važno. Biste li radije kupili jaja od susjede za koju znate kako tretira svoje kokoši ili pak u trgovini gdje se prodaju jaja kokoši koje su bile zatvorene u prostor s manje od kvadratnog metra površine? Vjerujem da bi se mnogi odlučili za prvu opciju. Šteta je što uz toliki potencijal uvozimo brojne proizvode kojih i u domaćoj proizvodnji imamo napretek. Transport također utječe na zagađenje okoliša, stoga bi se trebalo uložiti više truda u promoviranje lokalnih proizvođača koji proizvode vrlo kvalitetnu hranu. Često se trud ne cijeni dovoljno, zbog čega i brojni proizvođači odustaju. Nije isplativo baviti se poljoprivredom i stočarstvom ako je tržište prenapučeno proizvodima iz uvoza koji oznaku kvalitete dobivaju samo zbog marke. U konačnici, ništa nije bolje nego samostalno uzgajati hranu, imati svoj vrt i uživati u slasnim plodovima koji su rezultat vlastita truda. Također, smanjenje namirnica animalnog porijekla zbližava nas s prirodom i životinjama koje bismo trebali smatrati našim prijateljima, a ne slugama. Važno je osvijestiti da ne postojimo da bismo uništavali sve ono što nam se nađe na putu. Nismo gospodari i ne posjedujemo moć procijeniti tko bi trebao živjeti, a tko umrijeti. Nažalost, ponekad si dajemo za pravo da odlučujemo o tuđoj sudbini, zbog čega sve ono što činimo dolazi na naplatu. Bez obzira na nepovoljnu situaciju, nada u bolju budućnost ipak postoji. Ništa nije izgubljeno. No, potrebno je da se svi angažiramo kako bismo spasili ono što se spasiti još uvijek može.
5. nagrada: Simona Lukman, 4. razred, Srednja škola Čakovec, mentor Marina Trstenjak Petran
Utjecajni njemački filozof Arnold Schopenhauer rekao je kako je čovjek zemlju pretvorio u pakao za životinje. Nažalost, često ni ne razmišljamo kako svojim postupcima utječemo na bića s kojima dijelimo planet. Jednostavnije je misliti da smo kao ljudi dominantna vrsta i da bi nam se ostali trebali pokoravati. Time nastojimo opravdati svoje postupke kao prirodne i u skladu s očekivanjima. Kolektivna se svijest u posljednjim desetljećima uzdigla na mnogo višu razinu jer su pojedinci odlučili uzeti stvari u svoje ruke i udružiti se s misijom da pokušaju spasiti Zemlju. Unatoč tome, aktiviste se još uvijek smatra utopistima koji imaju nerealnu viziju o promjeni svijeta, a njihove metode mnogi bi opisali radikalnima. No, zapitajmo se. Je li zaista radikalno boriti se protiv klimatskih promjena, u rukama držeći natpise kojima se nastoji ljudima poslati jasna poruka, a to je da je situacija alarmantna, i ne učinimo li ubrzo nešto (bilo što) za očuvanje okoliša, prijeti nam potpuni kolaps? Je li radikalno boriti se protiv eksploatacije životinja koje svoj život često provode u skučenom kavezu samo kako bismo mi uživali u petominutnom obroku?
U ljudskoj je psihologiji da kao vrsta često smatramo da nije na nama da spašavamo stvari. Ipak su tu moćne organizacije koje bi se trebale boriti za očuvanje okoliša i životinja. Ustaljeno je mišljenje da mi kao pojedinci ne možemo doprinijeti kolektivnom boljitku. No, to je sasvim pogrešno uvjerenje. Naravno da bismo željeli vjerovati da nismo odgovorni za ono što se trenutno događa – klimatske promjene, onečišćenje zraka, krčenje šuma. No, živimo li zaista s mišlju da naše svakodnevne navike ne utječu na druge, znači da smo sebični priznati samima sebi istinu i uhvatiti se u koštac s vlastitim umom. Često smo skloni pokušati promijeniti druge, no zapitamo li se ikada što mi radimo za opće dobro? Možemo li uopće nešto učiniti da se situacija promijeni na bolje?
Posjedujemo veću moć negoli što mislimo. Odluči li svatko od nas promijeniti barem jednu naviku koja bi doprinijela boljoj budućnosti, ubrzo će se situacija početi mijenjati na globalnoj razini. Zamijenimo li za sunčanih dana automobil biciklom već smo učinili pozitivnu stvar i naš se ekološki otisak smanjuje. Kućanstvo svakodnevno stvara veliki otpad, no odvajanjem u posebne spremnike, recikliranjem i kompostiranjem doprinosimo da se sve ono što mi ne možemo iskoristiti ipak upotrijebi za nešto drugo. Nažalost, u Hrvatskoj još uvijek ne postoji zakonska regulativa kojom bi se obvezalo odvajanje otpada i recikliranje, zbog čega je problem zbrinjavanja otpada još uvijek vrlo aktualan. Osobito je to vidljivo na otocima koji nemaju organizirani prijevoz otpada te se on gomila na mjestima koja ugrožavaju normalan život građana. Ono na što ipak možemo utjecati namirnice su koje ćemo konzumirati. Smanjenje konzumacije mesa i mesnih prerađevina te ostalih namirnica animalnog porijekla može uvelike doprinijeti zaštiti okoliša. Naime, mesna i mliječna industrija zauzimaju najveći udio u zagađenju okoliša. Stočarstvo je zaslužno za 91% uništenja amazonske prašume koja proizvodi čak 20% svjetskog kisika! Nažalost, još uvijek su u manjini oni koji su odlučili promijeniti svoje prehrambene navike. Razlog tome je što se teško odreći užitka koji nam pružaju meso i mliječni proizvodi. Nerealno je očekivati da će svijet preko noći prestati konzumirati meso, no smatram da je veliki korak i ako barem dvaput tjedno pripremamo bezmesne obroke. Također, važno je osvijestiti koliko se hrane svakodnevno baca. Ponekad se dogodi da se preračunamo oko količine koju možemo pojesti, no u tom slučaju, hranu možemo sačuvati za drugi dan ili pak ju podijeliti. Enormne količine otpada stvaraju se i u tercijarnom sektoru, osobito u ugostiteljskim objektima (restoranima, hotelima i slično) te se hrana često ne zbrinjava pravilno. Razveselila me novost da se jedan međimurski hotel odlučio okrenuti ekološkom poslovanju i smanjiti količinu otpada tako da se primjerice kruh uopće ne baca, već se prerađuje u krušne mrvice, a ostaci voća i povrća te drugih namirnica koje se ne mogu ponovno iskoristiti stavljaju se u spremnike za kompostiranje i dobiveno se gnojivo prodaje lokalnim uzgajivačima. Time se potiče i kupnja namirnica iz lokalnog uzgoja, što je itekako važno. Biste li radije kupili jaja od susjede za koju znate kako tretira svoje kokoši ili pak u trgovini gdje se prodaju jaja kokoši koje su bile zatvorene u prostor s manje od kvadratnog metra površine? Vjerujem da bi se mnogi odlučili za prvu opciju. Šteta je što uz toliki potencijal uvozimo brojne proizvode kojih i u domaćoj proizvodnji imamo napretek. Transport također utječe na zagađenje okoliša, stoga bi se trebalo uložiti više truda u promoviranje lokalnih proizvođača koji proizvode vrlo kvalitetnu hranu. Često se trud ne cijeni dovoljno, zbog čega i brojni proizvođači odustaju. Nije isplativo baviti se poljoprivredom i stočarstvom ako je tržište prenapučeno proizvodima iz uvoza koji oznaku kvalitete dobivaju samo zbog marke. U konačnici, ništa nije bolje nego samostalno uzgajati hranu, imati svoj vrt i uživati u slasnim plodovima koji su rezultat vlastita truda. Također, smanjenje namirnica animalnog porijekla zbližava nas s prirodom i životinjama koje bismo trebali smatrati našim prijateljima, a ne slugama. Važno je osvijestiti da ne postojimo da bismo uništavali sve ono što nam se nađe na putu. Nismo gospodari i ne posjedujemo moć procijeniti tko bi trebao živjeti, a tko umrijeti. Nažalost, ponekad si dajemo za pravo da odlučujemo o tuđoj sudbini, zbog čega sve ono što činimo dolazi na naplatu. Bez obzira na nepovoljnu situaciju, nada u bolju budućnost ipak postoji. Ništa nije izgubljeno. No, potrebno je da se svi angažiramo kako bismo spasili ono što se spasiti još uvijek može.
5. nagrada: Simona Lukman, 4. razred, Srednja škola Čakovec, mentor Marina Trstenjak Petran
Pored rijeke
po vrbovim granama
vise najloni.
5. nagrada: Paola Merkaš, 1. razred, Srednja škola Delnice, mentor Iva Kezele
po vrbovim granama
vise najloni.
5. nagrada: Paola Merkaš, 1. razred, Srednja škola Delnice, mentor Iva Kezele
Najbolji radovi na razini škole
Što je ono pokraj puta
teče rijeka žuta,
u njoj smeće pluta,
a život guta.
Lana Štimac, 2.e
Daj se pokreni
Sve je sada na tebi
Voda je život.
Lucija Kovačić, 2.e
Sonet
Bez mirisa, a i okus fali
Voda, su joj ime dali.
Neophodna za svako biće
Najbolje bezkalorijsko piće.
Podcijenjeni prirodni lijek
Uz nju dobar je tek.
Ljudi ju često koriste za pranje,
Bez nje u Africi loše je stanje.
Zagađena sve više
Posljedica toga kisele su kiše,
A nama se loše piše!
Voda naše tijelo čini
Zato se o njoj brini
I za nju gini!
Dominik Mihelčić, 3.b
teče rijeka žuta,
u njoj smeće pluta,
a život guta.
Lana Štimac, 2.e
Daj se pokreni
Sve je sada na tebi
Voda je život.
Lucija Kovačić, 2.e
Sonet
Bez mirisa, a i okus fali
Voda, su joj ime dali.
Neophodna za svako biće
Najbolje bezkalorijsko piće.
Podcijenjeni prirodni lijek
Uz nju dobar je tek.
Ljudi ju često koriste za pranje,
Bez nje u Africi loše je stanje.
Zagađena sve više
Posljedica toga kisele su kiše,
A nama se loše piše!
Voda naše tijelo čini
Zato se o njoj brini
I za nju gini!
Dominik Mihelčić, 3.b
